Do treće godine života dijete donosi prve zaključke o svijetu, uči zadovoljavati svoje potrebe, vjerovati i nositi sa zahtjevima okoline. Zbog potrebe za neovisnošću ne želi da roditelji sve rade umjesto njega te počinje izražavati želju da nešto učini samo. Dijete može negodovati, vrištati, lupati nogama te se roditeljima često može činiti da je prkosno, što ih često zna i frustrirati. Važno je upamtiti da su ovakvi ispadi bijesa razvojno očekivani jer dijete još uvijek nema potpunu kontrolu nad svojim ponašanjem. Dijete do druge godine života ne zna imenovati svoje osjećaje, a do treće godine ne može ni razumjeti kako se drugi osjećaju. Potrebna mu je pomoć roditelja i postupno zadovoljavanje samostalnosti. S obzirom na to da dijete tada istražuje, najprije je važno osigurati mjesta na kojima bi se ono moglo ozlijediti (npr. utičnice, kutove namještaja, pospremiti opasne predmete i sl.). Ako se ipak dogodi da se dijete nađe u nekoj opasnoj situaciji recite odlučno Ne! te mu ponudite nešto u zamjenu. Na primjer, ako vaše dijete poseže za vrućom šalicom, možete mu odlučno reći „Ne, to je vruće!“, u zamjenu mu dati igračku i tako mu preusmjeriti pozornost. Važno je znati i da, u skladu sa svojim kognitivnim razvojem, djeca ispod tri godine ne razlikuju uzrok i posljedicu te nemaju kognitivne sposobnosti razlikovati dobro od lošeg, stoga kazna nije primjeren odgojni postupak za njih, jer je jednostavno neće moći ni razumjeti.
Kako postaviti granice predškolcima?
Djeca predškolske dobi počinju osvještavati svoje mjesto u obitelj i okolini, uče odvajati maštu od stvarnosti te često dolaze u konflikt sa samima sobom i okolinom. Ova razvojna faza također može biti veliki izazov za roditelje jer djeca mogu biti uporna u borbi za sebe i intenzivno izražavati svoje emocije. Utjecaj okoline u ovoj je fazi važan za razvoj njihovog samopoštovanja i doživljaj uspješnosti, a vjerovanje djeteta u vlastitu sposobnost bit će temelj za njegovo učenje u budućnosti. Djeci je potrebno omogućiti doživljaj uspjeha u stvarima koje čine. Ponudite djeci izbor kad god je to moguće. Davanjem izbora možete postaviti granice, a istovremeno djetetu omogućiti i samostalnost koja mu je potrebna (npr. “Hoćeš li danas obuti plave ili crvene tenisice?”). U postavljanju granica i usmjeravanju djetetova ponašanja pomažu jasne upute koje mu daju do znanja kakvo se ponašanje od njega očekuje ili što treba napraviti (npr. umjesto da mu kažete „Ne trči po kući.“ možete reći „Molim te hodaj umjesto da trčiš po kući.“).
Još nekoliko savjeta
Većina roditelja u odgoju je primarno usmjerena na kažnjavanje kako bi spriječili neka nepoželjna ponašanja, no za usmjeravanje djeteta puno su bolje nagrade za poželjna ponašanja. Važno je napomenuti da nagrada ne mora biti samo materijalna, poput igračke ili čokoladice. Nagrada može biti pohvala, pažnja koju pridajemo djetetu, zagrljaj ili poljubac, odlazak s djetetom u park, što je važno za jačanje djetetovog samopouzdanja i razvoja dobre slike o sebi. Ako u nekim situacijama za poticanje nekih poželjnih ponašanja koristite materijalne nagrade, vodite računa o tome da to trebaju biti neke stvari koje vaše dijete voli ili u kojima inače uživa. Eventualne problematične situacije možete spriječiti tako da s djetetom unaprijed dogovorite pravila ponašanja i izbjegnete sukob (npr. Popodne ćemo ići u dućan i moći ćeš izabrati jednu čokoladicu.). Pravila koja postavljate djetetu trebaju biti razumljiva i usmjerena na pozitivan ishod (npr. umjesto da kažete “Nećeš gledati crtić ako ne pospremiš igračke.” pokušajte reći “Možeš gledati crtić nakon što pospremiš igračke.”).