Stigavši u grad Krapinu, koji je ime dobio po rijeci Krapinčici nekada bogatom mnoštvom šarana koji se njemačkim jezikom zovu Karpfen, uputili smo se u Evolucijski muzej. Dolaskom u Muzej, pogledali smo edukativan filmić o životu jedne zajednice pračovjeka. Kasnije smo kroz obilazak Muzeja upoznali prve životinje na našoj planeti, vidjeli animaciju „Velikog praska“ kojim je nastala i naša Zemlja, te vidjeli vrlo vjeran prikaz jedne obitelji krapinskog pračovjeka. Ostali smo osupnuti spoznajom kako su naši preci poznavali grane medicine, ljekovite trave, sami izrađivali oruđe i oružje, tj. koplja kojima sulovili plijen i prehranjivali se. Vrlo zanimljiv podatak bio nam je kako su djeca pračovjeka vrlo često  umirala od raznih bolesti i mali broj njih je doživio odraslu dob.

Nakon Muzeja, uputili smo se prema brežuljku Samci u čijem zelenilu se smjestio plemićki dvorac obitelji Oršić podignut u drugoj polovici 18. stoljeća. Tamo smo u suvenirnici kupili razne zanimljive predmete poput replike koplja ili ručno izrađenih drvenih igračaka. Prije nastavka putovanja fotografirali smo se ispred monumentalnog Augustinčićeva spomenika seljačkoj buni i Matiji Gupcu rađenom u bronci i zelenom kamenu s Medvednice.

Put dalje nas vodi do Župne crkve svetog Jurja koja ima odnedavno uređen okoliš s više od 50 različitih biljnih vrsta među kojima su sekvoja i mamutovac. U neposrednoj blizini nalazi se i više od 400 godina stara Gupčeva lipa koja je ujedno i zaštićeni objekt prirode. Tamo smo se prisjetili legende o Gupcu i Buni koju je poveo 1573. sa svojim seljanima. Lipa je jedini živući svjedok borbe te kako bi se očuvala što dulje, uzete su njezine reznice i na taj način danas postoje njezini potomci.

Pomalo već umorni od novih činjenica i spoznaja, uputili smo se prema Tuheljskim toplicama gdje smo ručali i rekreirali se na bazenima. Vrijeme je rekreacije vrlo brzo prošlo i bližio se povratak kući.

Jedan ugodno ispunjen dan je iza nas, a o našoj posjeti sjedočit će lipa još puno narednih godina kao i fotografije, nova znanja i sjećanja koja smo ponijeli.

Tekst: učiteljica Brankica Bošnjak